Sve
je počelo veoma davno…
Kad
su Feničani sagradili Biblos – prvi grad ikad sagrađen – Balovo meko
srce je zaigralo i on odluči da im pokloni nesvakidašnji dar. Prvo dete
koje se rodi u ovom gradu, rekao je, uvek će iznova da se rađa!
Desilo se da sam to bio ja. Ne sećam se kad je to tačno bilo, ali ako
vek zamenim godinom, što mi izgleda sasvim prirodno, sada bih imao oko šezdeset
godina. Ali to posle svih ovih vekova više nije ni važno.
Feničani su moje stalno rađanje smatrali sasvim prirodnim. Bila je to želja njihovog boga i stoga mi nisu ni zavideli niti su me žalili. Dali su mi ime Feniks što je značilo ‘onaj koji se iznova rađa’, a neki su govorili da to još znači i ‘duša koja putuje’ ili ‘duša koja plače’.
Prvi život sam proveo u Biblosu, a kad
sam shvatio da mi vreme pod suncem ističe otišao sam u Balbek, gde je u
hramu božje suze bio moj grob. Od kedrovih grana, tamjana i smirne sam napravio
lomaču i uskoro je moje telo izgorelo u plamenu, a duša se pretvorila u
jato ždralova. Sveštenica iz hrama božje suze je pokupila ono što je ostalo od
mog tela i sahranila ga pokraj oltara, a ždralovi su iznad Biblosa ispustili
jednu suzu i tako moju dušu podarili tek rođenom dečaku.
Ali kad sam se ponovo rodio ja nisam
znao da sam Feniks. Lutao sam svetom i mislio da tako treba i da bude – da me
vuku daljine i da kao svaki čovek tražim sreću i malo mesta pod
suncem. I tek mnogo godina kasnije, kad sam shvatio da mi je vreme pod suncem
isteklo i kad sam se vratio u Balbek, shvatio sam ko sam i koja mi je uloga u
svemiru. Shvatio sam da sam Feniks – onaj koji se uvek iznova rađa.
I
tako je bilo u svakom životu. Godinama bih lutao svetom i nešto tražio, da bih
na kraju shvatio da sam sve te godine tražio svoj grob. Ali to je moja sudbina
i ja je hrabro pratim.
Pošto su Feničani bili
najveći moreplovci svog vremena sebe su zvali Hananejci, što je
jednostavno značilo ‘oni koji plove’ ili ‘oni koji putuju’. Vremenom se
međutim dogodilo da su beduini – kako smo zvali druge narode – ove
strastvene moreplovce po meni počeli da zovu Feničani, tj. ‘oni
čije duše putuju’ ili ‘oni čije duše plaču’.
Feničani
su bili najdarovitiji narod starog veka. Oni su izmislili maštu, točak i
alfabet, bili najbolji graditelji i najveći moreplovci svog vremena. Bili
su prvi koji su shvatili da je zemlja okrugla i prvi koji su je oplovili. I
nikad nisu ratovali…
Bili
su nažalost okruženi beduinima koji nisu razumeli veličinu njihovih
podviga. Bili su usamljeni u tom surovom svetu i može se reći da su živeli
u pogrešno vreme. Ili tačnije, da su živeli izvan vremena.
Kad
su Feničani u jednom trenutku shvatili da je njihova uloga u svemiru
završena i kad su tiho i neprimetno potonuli u vreme, ja sam najednom shvatio
da sam ostao sam. Ali šta sam mogao? Nisam svakako mogao potonuti zajedno sa
njima, a nisam mogao postati ni beduin.
Imao
sam međutim sreću da sam u jednom trenutku otkrio tajanstvenu sudbinu
duše. Jednog dana na hram božje suze u Balbeku je sletelo jato ždralova, a
jedan od njih je doleteo pred mene i ispustio jednu suzu. Bio sam zaprepašten.
Zašto su ždralovi sleteli na hram božje suze? – zapitao sam se. Zašto je ždral
ispustio jednu suzu i šta je ta suza trebala da znači?
A
onda sam, u jednom blistavom trenu, otkrio tajnu ždralove suze – bila je to
nečija duša! Naravno, bio sam presrećan. Shvatio sam da je veliko blistavo oko
koje sve vidi izabralo Balbek za zavičaj najlepših duša. Shvatio sam da
nisam sam i da se lepa i uzbudljiva priča o Feničanima nastavlja.
Ovo
što sam upravo započeo izuzetan je poduhvat – hoću da napišem Feničanske mitove… Kad je Bal
Feničanima dao alfabet i rekao im da na mekom papirusu iz Biblosa ispišu
priču o sebi, oni ga nisu razumeli i alfabet su prodali Grcima. Zato nikad
ništa nisu napisali i zato su ostali slučajan i nejasan blesak u svemiru,
kao munja u daljini.
Hoću
dakle da uradim ono što je trebalo uraditi pre toliko vekova – hoću da
nadmudrim smrt i zaustavim vreme. Ali da bih to uradio treba da prekrojim celu
istoriju, a to je naravno nemoguće. Istoriju su pisali pobednici, oni koji
su tako gordo govorili: Dođosmo, videsmo i pobedismo. Ali ako uspem…
Ako u tome ipak uspem, biće to pravedna nagrada za sve Feničane, za najdarovitije i najhrabrije medju ljudima, za one koji su bleskom uma – a ne bleskom mača – otvarali nove puteve, kojima čovek nikad pre nije prošao. Biće to svakako i nagrada za mene, hrabrog i ludog u beskrajnom krugu vremena, nagrada za sve ove godine traganja i čežnje i za muke na kojima sam goreo.
Feničani
su verovali da je izvor svega u suzi. Veliki graditelj svemira je jednog dana,
iz samo njemu poznatog razloga, ispustio jednu suzu i iz nje je nastao svemir.
A u njegovom užarenom središtu od tada bdi – veliko blistavo oko koje sve vidi.
Kad
je jednog dana skrenulo pogled ka zemlji, svirepo izgubljenoj u svemiru,
blistavo oko je ispustilo jednu suzu. Iz te suze je nastalo sve na zemlji:
more, reke, planine, ptice i majmuni. Kad je videlo reke i majmune kako bez
cilja lutaju po zemlji, veliko oko se sažali na njih i ispusti još jednu suzu.
Iz nje je nastao Bal, najstariji od svih bogova.
Plemeniti i mudri Bal je učinio
mnoga dobra dela – pokazao je rekama put do mora, naučio ptice da pevaju i
ubedio majmune da postanu ljudi.
Bal je potom dugo lutao svetom
tražeći najpogodnije mesto gde bi se nastanio. Jednog dana put ga je naneo
u kedrove šume Libana i on, okružen mirisom kedrova i mora, reče da je to
najlepše mesto na zemlji i odluči da se tu nastani.
Mnogo
vekova kasnije na plodne obale ispod Libana su se naselili Feničani.
Gledajući ih gde vredno rade, mudro trguju i hrabro plove morima, Balovo
meko srce zaigra i iz oka mu kanu jedna suza. Iz nje je, na jednoj steni iznad
mora i ispod kerovih šuma, nastao Biblos, prvi grad ikad sagrađen.
Feničani iz Biblosa su verovali
da im Bal svakog jutra daje na dar najlepšu stvar u svemiru – sunce. Tužan što
nije mogao da im podari večnost Bal bi svakog jutra ispustio jednu suzu, a
iz nje bi iza pitomih kedrovih šuma izronilo sunce, u najlepšoj od svih boja –
purpurnoj. Zato su Feničani sa druge strane Libana, tamo gde se sunce
rađa, podigli hram i dali mu ime Balbek što je značilo ‘hram božje
suze’.
Jedanput
godišnje celi Biblos se selio u Balbek, na proslavu najvećeg
feničanskog praznika, ‘nedelje bluda’. Bio je to praznik lepote, ljubavi i
rađanja. Poslednjeg dana praznika Feničani bi izabrali najsnažnijeg
mladića i najlepšu devojku i proglasili ih ‘kraljem i kraljicom bluda’.
Mladić je još morao da bude i najbolji svirač na flauti, a devojka je
morala i lepo da peva.
Pošto
bi se Feničani narednog dana vratili u Biblos i nastavili da rade, grade i
putuju, kralj i kraljica bluda bi ostali u Balbeku još godinu dana da svako
jutro, zvukom flaute i pesmom, bude Bala. On bi onda, očaran lepotom
pesme, ispustio jednu suzu, a ona bi kanula u devojčina nedra i tu se
pretvorila u sunce. Mladić bi ga potom uzimao na pleća i iznosio na
vrh Libana i tako bi sa druge strane planine, u Biblosu, započinjao novi
dan.
Feničani su mladića zvali
Aleluja (bal-el-luja), što je značilo ‘onaj koji iznosi sunce’ ili ‘onaj
koji donosi svetlost’, a devojku Astarta, tj. ‘lepotica sa suzom u nedrima’.
Jednog leta, jedan mladić iz
Biblosa čijeg se imena ne sećam je bio izabran za kralja bluda i tako
u Balbeku proveo godinu dana. Kad je napustio Balbek sa svojom ljubavnicom
Astartom je otplovio na zapad i na Peloponezu podigao grad i dao mu ime Korint.
Grke, koji su još bili beduini, je učio zanatima, trgovini i pomorstvu i
kao svi Feničani bio je veoma darovit pripovedač. A najviše je
pričao o svom boravku u Balbeku i o tome kako je svako jutro nosio sunce
na vrh Libana. Kao što rekoh, Grci su tada još bili beduini i nisu znali šta je mašta, tako da ga nikako nisu
razumeli. Zato su ga nazvali Sizif, tj. ‘najveći od svih lažova’.
Bilo
kako bilo, Sizif je proveo dug i lep život, bio mudar i pravedan kralj Korinta,
a kad mu je vreme pod suncem isteklo dušu je predao ždralovima. Grci su kasnije
ipak izmislili čudnu priču o Sizifu – najlukavijem smrtniku – koji
se, navodno, svakog dana nadmetao s bogovima i prkosio im. Zato su ga bogovi
osudili na večne muke – morao je ogromni kamen da gura na vrh brega, a kad
bi napokon stigao do vrha kamen bi se svalio u podnožje, tako da je njegov trud
bio uzaludan.
Kao
što rekoh, Grci uopšte nisu razumeli Feničane. Feničanima je život
bio radost i svaki novi dan ničim zasluženi dar. A ovima je život,
nažalost, bio ne samo težak, već i besmislen. I zato su od lepe feničanske
priče o Aleluji, onom koji donosi svetlost, napravili mit o Sizifu,
‘najvećem od svih lažova’ i o besmislenom guranju kamena uz breg. A
sudbina se, nažalost, na sličan način poigrala i sa mnom.
Imao
sam sreću da sam jednog leta bio izabran za kralja bluda i tako postao
Aleluja, tj. onaj koji donosi svetlost. Ljubavnica mi je bila jedna devojka
izuzetne lepote i još lepšeg glasa. Zato su joj Feničani dali ime Evropa,
što je značilo ‘kneginja purpurnog glasa’. Feničani su, naime, purpurnu
boju smatrali najlepšom od svih boja i verovali su da je duša purpurna i da Bal
ima purpurne oči.
Kad smo posle godinu dana napustili
Balbek krenuli smo na zapad, ali nas je na putu zadesila nesreća. Snažna
bura je našu lađu razbila o stenu, a moja ljubavnica Evropa se udavila. Ja
sam se vratio u Biblos, ali moju kneginju purpurnog glasa nikad nisam prežalio.
A onda su mi Feničani jednog dana
doneli čudesnu vest. U Fenikiji je, naime, postojalo verovanje da se duša
devojke koja se udavi u moru pretvori u brezu. A njima su neki beduini
ispričali da su na jednom bregu u jednoj dalekoj zemlji videli brezu koja
peva, i to purpurnim glasom. I kao što pogađate, odmah sam pošao da je tražim.
I godinama sam lutao od luke do luke,
od brega do brega, ali brezu sa purpurnim glasom nisam našao. Ali sam ipak
pokraj svake breze na koju sam naišao podigao nadgrobni kamen i na njemu
ispisao ime svoje ljubavnice. Vremenom se tako dogodilo da su beduini sve
zemlje kroz koje sam prošao počeli da zovu jednim imenom – Evropa – tj.
kneginja purpurnog glasa.
A
ja sam tako našao bar malo utehe za svoju nesreću.